Carl Erich Grünewald:
“U Minhen sam stigao 1911., gde sam s namerom bio u potrazi za lovačkim društvom i lovnim psima. U to vreme, foksterijer je bio više „modni“ pas nego što je to pudla danas. Takođe, započet je pokret koji je naglašavao uzgoj lepih, engleskih pasa s jedne, i pasa sa izvanrednim lovnim kvalitetima s druge strane.
Foksterijer je predstavljao široki spektar varijeteta na izložbama pasa, gde su oni nailazili na odobravanje od strane britanskih sudija. Međutim, s obzirom da su bili kontrolisani od strane Engleske, matične zemlje foksterijera, uzgojni programi su zauzeli nekoliko kurseva, ponekad se koncentrišući na manje pse, a ponekad na veće pse. Lovci su preferirali uzgoj manjih jedinki, posebno iz razloga što je podzemni lov bio veoma moderan. Uzgoj je takođe bio usmeren prema oštrodlakim primercima kraće dlake, kojima nije bilo potrebno trimovanje, kao i prema tamnim psima, često crnim, sa svetlije obojenim nogama.
Taman mužjak imena „Oacroyd Darkie“, koji je bio takođe veoma dobar radni pas, je bio uvezen u Nemačku gde se izdašno koristio kao priplodnjak. Sa svakim sledećim legom, tamnija boja je postajala sve dominantnija. Kao mlad lovac-kinolog, imao sam sreću da se upoznam sa najboljim ekspertima što se tiče lovnih pasa. Moji najbolji učitelji su bili Walter Zangenberg i mladi lovočuvar F. Friess, poznat kao veliki poznavalac Wachtelhunda (španijela). Obojica su takođe bili eksperti u svakoj vrsti podzemnog lova. Provodili smo mnoge lepe trenutke zajedno, i bili smo veoma uspešni sa našim foksterijerima. Često bi se dešavalo da su naši psi isterivali pet do šest jazavaca u to vreme, da ne govorim o brojnim lisicama. Radili smo sa pet lisica i jazavaca, ali smo se trudili da izbegnemo okrutnost koliko je god to bilo moguće. Imali smo izuzetne uslove van Minhena, gde smo trenirali naše pse do perfekcije za lov na lisice i jazavce. Lovni instinkti naših pasa su bili izoštreni, ali su i divlje životinje takođe unapredile svoje instinkte i trikove.
U Minhenu, kao i u drugim gradovima, bilo je mnogo ljubitelja foksterijera koji su bili isključivo fascinirani njihovom lepotom, i koji su ih gajili u te svrhe. Za njih je prvo mesto na izložbi bilo glavni cilj. Kao lovci, mi te ljude nismo mogli da uzmemo za ozbiljno, i podsmevali smo se njihovim ambicijama. Uzgojna baza za čisto lovne pse je postala toliko uska, da je bilo neophodno uzeti nekog šampiona za parenje, koji nije imao neke posebne lovne kvalitete – što je bilo uobičajeno za većinu uvezenih pasa iz Britanije. Rezultati su bili katastrofalni. Oštrina, nos i lovni instinkti su drastično opali. Na našim skupovima smo se pitali šta da radimo povodom toga. Počeo je Prvi svetski rat, i ja sam učestvovao u njemu od prvog do poslednjeg dana. Tokom tog vremena, imao sam ženku španijela, i veoma dobrog ravnodlakog foksterijera iz austrijske odgajivačnice. Foksterijer je bio veoma oštar pas koji se na planinama Balkana nekoliko puta borio sa divljim pastiriskim psima.
Nakon povratka u Minhen, sreo sam se ponovo sa starim prijateljima, pa je naše interesovanje za foksterijere ponovo oživelo. U jednom od razgovora sa Zangenbergom, saznao sam da je nakon parenja sa psom uvezenim iz Engleske, gotovo crna ženka foksterijera oštenila četiri crna šteneta sa crvenim oznakama na poznatim mestima, dva mužjačića i dve ženkice. S obzirom da su ovi štenci mogli da uđu u rodovnu knjigu foksterijera samo sa primedbom „Ne u skladu sa standardom“, vlasnik ih je ponudio po veoma niskoj ceni. Savetovao sam gospodina Zangenberga da otkupi to leglo odmah. W. Zangenberg je kupio četiri crna oštrodlaka šteneta s paležom i dao im imena – „Werwolf“, „Rauhgraf“, „Morla“ i „Nigra“ von Zangenberg. Imali smo rodovnike za ove pse u našim rukama. Svaki kinolog će se zapitati sa skepsom, kao je bilo moguće da dva čista foksterijera proizvedu leglo oštrodlakih crnih štenaca s paležom? Oni koji su poznavaoci međunarodne kinologije znaju da je pre 100 godina postojao uzgoj „black and tan“ oštrodlakih terijera u Engleskoj. Ova pasmina se zvala „Stari engleski terijer“ i opisana je u literaturi i slikama. Ja posedujem grafiku čuvenog engleskog slikara životinja, Morelanda, staru preko 100 godina. Na njoj se pored dva španijela nalazi i terijer, crn s paležom. On izgleda identično kao današnji NLT, ne kao velški terijer, samo sa crnim „sedlom“. Ovde takođe, kao i svuda u engleskom uzgoju pasa, mešanje pasmina je bilo uobičajeno. U čoporu goniča, stari engleski terijer (Old English Terrier) je korišćen da donese odbeglu lisicu pred konjanika. Da bi terijeri bili obojeni kao goniči, beli, kratkodlaki terijeri su mešani u uzgoj, tako da je današnji foksterijer, bilo oštrodlaki, bilo ravnodlaki evoluirao u tom smislu. Ravnodlaki foksterijer je starija pasmina. Učinjen je napor da se bela održi kao dominantna boja. Ipak, sasvim je razumljivo da u tako šarolikoj obojenosti različitih krvnih linija, dominantna crna boja nastavi da se pojavljuje, tako da i dan danas imamo tamne štence u mnogim leglima foksterijera. Ti tamni štenci su odmah ubijani, a odgajivači, koji često nisu ni znali zašto su štenci crni, nisu priznavali postojanje takvih, crnih štenaca. Ni mi u to vreme nismo mogli da objasnimo zašto su štenci koje je Zangenberg kupio bili svi crni s paležom. Zapravo, bilo nas je baš briga. Bilo nam je drago da posedujemo foksterijere sa lovačkim bojama, i nadali smo se da ćemo uspešno upotrebiti ta četiri šteneta u uspostavljanju pasmine lovnih foksterijera (jagdfoxterrier-stamm). Sa lovnog aspekta, ova četiri psa nisu bila loša, mada im je nedostajalo želje. Najpre smo pokušali sa incestom, uparivši braću sa sestrama, ali rezultati nisu bili dobri. To nije bilo čudno na kraju krajeva, ni roditelji nisu bili pravi lovni psi. Ipak, slika se promenila kada smo naša četiri „originala“ parili sa našim starim utreniranim foksterijerima. Prelepa tamna boja je nastavila da bude dominantna. Psi sa mnogo bele boje, i psi sa oznakama su bili selekcionisani i isključivani iz daljeg uzgoja. Tako smo dobili našeg mnogo željenog i planiranog Deutsche Jagterriera (NLT), pasminu koja se dalje razvijala i pročišćavala strogom selekcijom. Da bi se eliminisale jasne bele oznake koje su se pojavljivale na grudima i nogama s vremena na vreme, mi smo našu liniju dva puta parili sa „starim engleskim terijerima“ koje smo kupili od naših engleskih prijatelja. To je urađeno po preporuci i nadgledanju čuvenog kinologa dr Lacknera iz Königsberga, a za uzgoj su iskorićeni samo oni „stari engleski terijeri“ koji su se dokazali u lovu.
To je sve što se tiče tajne koja obavija nemačkog lovnog terijera, koji je u međuvremenu širom sveta postao poznat kao jedan od najboljih lovnih pasa, sa izuzetnom oštrinom, osetljivim nosom, odličnom sposobnošću praćenja traga, velikom strasti za vodu, poznat po velikoj čvrstini i dobrom ponašanju na povocu. To su sve kvaliteti i karakteristike koje foksterijeri uzgajani zbog izgleda, nisu imali.
Ne možemo poreći da ova pasmina potiče iz Engleske, ali smo je transformisali u terijera za lovca i njegove potrebe. Gotovo 30,000 pasa je registrovano u rodovnoj knjizi Savezne Republike Nemačke. Teško da je moguće ispuniti potražnju za ovim psom širom sveta. NLT je mali pas koji može da uradi sve sem aportovanja velike divljači, i nije poenter. On postiže izvanredne rezultate u podzemnom lovu, i veoma je dobar u lovu na zečeve i divlje svinje. On takođe veoma dobro radi kao krvoslednik i aporter male divljači, i odličan je u upotrebi za bilo kakvu vrstu lova u vodi. On je oštar pas čuvar. Intenzivan uzgojni rad od 50 godina se sada isplaćuje. Naravno, bilo je mnogo neslaganja i svađa među ekspertima foksterijera tokom prvih godina uzgoja. Danas se svi dobro slažemo, ali u početku je Asocijacija odgajivača foksterijera ponudila da čistokrvni crni foksterijeri uđu u rodovnu knjigu foksterijera kao posebna sekcija, ali smo mi to odlučno odbili, jer bi tada svi naši napori bili uzaludni.
Danas smo srećni zbog svakog dobrog legla, a ima ih još uvek. Svetu lova dajemo psa bez kojeg on ne može, ukoliko želi da se lovi na istinski lovački način. 3. aprila 1927. smo naše pse predstavili javnosti po prvi put. Interesovanje je bilo veoma veliko."
vir: balkankinology.net